Karl Marx vrlo je vješto odredio ulogu filozofa i filozofije – revolucionarno izmijeniti svijet. Zanimljivo je što je svijetu konstantno potrebna revolucionarna promjena, a još zanimljivije što ta potreba nikad neće nestati. Upravo je zato to toliko teška zadaća jer je, usuđujem se reći, neostvariva. A neostvarivom ju čine ljudi koji su važan dio svijeta, nisu ljudi važan dio svijeta jer su svijetu potrebni, nego jer su sami sebi dodijelili tu važnost. Sebe, svoj društveni i gospodarski razvoj nadredili su prirodi. Takav sustav može funkcionirati neko vrijeme, sve dok se ne pojavi neki bauk, nešto što će u ljudima izazvati strah. Takvih bauka ima mnogo, ljudi se ne znaju nositi ni s onima koje su sami planirano stvorili, a kamoli s onima koji su neplanirano nastali. Jedan takav je u vrlo kratkom roku promijenio način života, coronavirus. Bauk je izazvan strahom, a strah je izazvan stanjem u kojem si nemoćan. Ljudi su, unatoč brojnim upozorenjima, coronavirus dočekali nespremni i zato je jedino što sada preostaje nositi se sa posljedicama nespremnosti najbolje moguće. Da je Hans Jonas uspio revolucionirati svijet ljudi bi o prirodi skrbili i već u korijenu mogućnost ekološke katastrofe bila bi manja, a kad bi do nje i došlo ljudi bi na nju bili spremni. Ali budući da govorimo o ljudima takva izmjena svijeta nije se dogodila. Ta kombinacija filozofije humanizma uz etiku odgovornosti usko je povezana sa stavom Immanuela Kanta, prema kojemu ljudi i svaki pojedinac imaju dužnost odgovorno provoditi svoju slobodu i u tom slučaju svojim ponašanjem ne ugrožavati nikoga i ništa oko sebe.

Smatram da ljudi nikada neće sebe, svoj društveni i gospodarski razvoj staviti u podređen položj jer to nije nužno. Mislim da bi čitav koncept nadređenosti i podređenosti čovjeka i njegova razvoja u odnosu sa prirodom trebao biti takav da je granica, ako mora postojati, jedva vidljiva; svojevrsna koegzistencija. Ali bojim se da bi to bio još jedan neuspjeli pokušaj revolucionarne izmjene svijeta.

Marta Barunčić, 4.b